понедељак, 18. септембар 2017.

Zašto “Prajd” više nije borba svih nas

Godine 1984. Margaret Tačer je bila na dobrom putu da se konačno obračuna sa radničkim pravima. Rudari su bili na udaru. U malom gradu u južnom Velsu po imenu Dulais dolina, gradiću koji je zavisio gotovo u potpunosti od uglja koji se izvlačio iz rudnika, oko dvadeset jama je trebalo biti zatvoreno a blizu 20 000 ljudi ostati bez posla. Štrajk rudara započet je 1984 i ušao je u narednu godinu. Trajao je blizu godinu dana, da bi ih na kraju čelična ruka “čelične dame” slomila.

Nakon “Prajda” u Londonu 1984. godine među nekolicinom gej – lezbejskih aktivista i aktivistkinja pokrenulo se pitanje štrajka u južnom Velsu. Ovu temu na veoma interesantan način obrađuje film Metjua Varšusa (Matthew Warchus) “Prajd“. Sam početak kada se GL (gej i lezbejski) ativisti i aktivistkinje sastaju nakon uspešno završenog prajda ulicama Londona, obraća im se Mark, jedan od lidera:

- Je li do mene samo ili je policija nekako smekšala? Skoro da nije bilo dimnih bombi i svastika.
- Nema ih više nip o našim klubovima, pitam se u čemu je stvar?
- Mislite li da im je dosadila Dona Samer?
- Ili su možda negde drugo? Kupe nekoga drugog?
Nakon nekoliko sekundi tišine, Mark pokazuje naslovnicu “City Post-a” na kojoj piše: “Policija ponovo u sukobu sa rudarima”
- Nagađam, dok mi malo odahnemo – oni su ovde!

Film dakle prati aktivističku grupu pod nazivom “Gejevi i lezbejke podržavaju rudare”. Sredina osamdesetih je i dalje u Ujedinjenom kraljevstvu era visokog stepena homofobije, ali i rata koji su tabloidi, vlada i policija pokrenuli protiv radnika. Ova tri neprijatelja nisu bili naklonjeni ni GL zajednici, pa su se u jednom trenutku oni odlučili na sakupljanje finansijskih sredstava za rudare kojima su ta sredstva bila preko potrebna. U obe grupe, rudara i GL, bilo je onih koji nisu blagonaklono gledali na ovu drugu. Međutim, u jednoj sceni, gore pomenuti lik Mark govori jednom od vođa rudarskog štrajka da ne razume one koji se bore za gej i lezbejska prava a ne za radnička, ili one koji se bore za prava radnika ali ne i žena. Simptomatično je to da je na samom početku, u sceni koja prikazuje gej / lezbejsku zabavu u pozadini pesma kultnog benda “The Smiths” koja nosi naziv “What Difference Does it Make”, odnosno “U čemu je razlika”. Ovaj lajltmotiv provlači se kroz ceo film, pa je tako upečatljiva i scena kada žene unutar rudarskog kolektiva počinju sa izvođenjem stare sindikalne pesme iz 1911. pod nazivom “Hleb i ruže”, koja govori o ulozi žena u sindikalnoj borbi:

- “As we go marching, marching, we’re standing proud and tall, the rising of the women means the rising of us all.“ („Marširamo, marširamo, stojimo ponosno i pravo, ustajanje (otpor) žena znači ustajanje (otpor) svih nas“)

Rudari su naposletku poraženi. Na “Prajdu” koji se održao naredne godine (1985) u Londonu rudari su bili prisutni sa transparentnom “Rudari podržavaju gejeve i lezbejke”. Već naredne (1986) Laburistička partija, partija radnika, prvi put je u svoj manifesto uvrstila garantovanje gej i lezbejskih prava. Film završava još jednom starom radničkom pesmom iz 1913. “There is Power in the Union” (“Moć je u jedinstvu”).

      Zašto je ova priča relevantna za nas ovde? Zato što je ovakav pristup pravima poražen. Borci za prava seksualnih manjina širom sveta, od San Franciska do Srbije više ne mare za socijalna i ekonomska prava drugih ugroženih grupa – i obrnuto. Identitetsko pitanje, bilo ono vezano za nacionalnu, versku, etničku, seksualnu ili bilo koju drugu pripadnost, čak je i unutar sebe postalo usitnjeno i ignorantno spram drugih identitetskih zahteva – ili ukazivanja na diskriminaciju na osnovu identiteta. Grupa koja se u Srbiji, pored zvaničnog organizacionog odbora „Prajda“, jeste „Inicijativa mladih za ljudska prava“. Ova organizacija, uprkos svom imenu, ne bavi se pravima ljudi, već pravima nekih ljudi. Ona je naime veoma aktivna u organizaciji „Prajda“ i događaja koji se bave etno – nacionalnim trvenjima (pre svega albansko  - srpskim), ali ne i kada počnu stizati informacije u javnost da da leskovačke radnike korejske fabrike „Jura“ strani investitor tera da nose pelene, ne dajući im pauzu za toalet. Insistiranje na poštovanju ljudskih prava svodi se na borbi za prava onih čiju ugroženost prepoznaju „donatori“. Bavljenje gotovo isključivo identitetskim pravima, koja su gotovo postala supstitut za čitav dijapazon prava garantovanih važećom Univerzalnom deklaracijom, dovelo je do toga da različite organizacije svoju borbu svode na pro – sistemsku, bez ikakve naznake da žele podržati one čija bi bitka mogla biti od presudnog značaja za esencijalizaciju čak i tih istih identitetskih prava. Zaista bi bilo dobro videti sindikate i radnike/ce Goše, Jure, Fijata, izbeglice, migrante, Rome, osobe sa invaliditetom, obespravljene studente, nezaposlene, prekarne akademske i druge (za sad) zaposlene na „Prajdu“ kako pokazuju solidarnost sa još jednom ugroženom skupinom u društvu. Umesto toga, u nedelju smo videli Malog, Brnabić, Ružića i Jelenu Karleušu. Njihovo prisustvo nije naravno po sebi problematično, koliko je problematičan manjak svesti o tome da ono nije krucijalno za borbu LGBT zajednice. Mnogo važnije od paradnog tona jedne šetnje, jeste umrežavanje socijalnih borbi koje jedna drugu treba da podupiru. Umesto „Ana je ovde“, moglo je na sloganima prošle nedelje pisati „Radnici stoje uz gejeve i lezbejke“ ili, da radikalizujemo diskurs, „Pederi i radnici zajedno ste gaženi“. Moglo je, ali nije. Razlog je taj što se organizatori „Prajda“ nikada nisu pojavili ni na jednom skupu podrške pravima drugih obespravljenih skupina u društvu. Biju svoju dobro plaćenu bitku i stoje rame uz rame sa dobro – stojećim simpatizerima iz redova građanske elite. Možda poduhvat pojavljivanja LGBT aktivistkinja i aktivista na štrajkovima širom zemlje u prethodnim mesecima ne bi bio lak i prijatan poduhvat. Svakako bi bio manje prijatan od organizovanja prijema za strane ambasadore, mahanja zastavicom duginih boja i selfija. Bio bi ipak to suštinski poduhvat i značio bi iskorak prema umrežavanju borbi čiji uspesi zavise jedni od drugih.

     Utisak je da je ovakav scenario, uzimajući u obzir organizatore „Prajda“, njihove svetonadzore (ali i donatorske politike), malo verovatan. Pre će biti da će se kroz desetak godina, možda i ranije, na „Paradi ponosa“ ponosno vioriti baneri i zastave korporacija, od Facebooka do Googla i McDonalds-a, baš kao što je to slučaj sa najpoznatijim Prajdom na svetu, onim u San Francisku i većinom drugih gde je stvar LGBT prava postalo slavlje, pre nego borba. Otpor LGBT zajednice sve manje simbolizuje i otpor svih nas i zato je neophodno reći da je prošlo vreme kad su emancipatorne snage u Srbiji bezuslovno podržavale „Prajd“ – zbog vrednosti. On više nije mesto borbe svih nas – ako je to ikad i bio.

Pre dve godine bio sam poslednji put na beogradskoj šetnji koja slavi pravo svakog da voli koga god želi. Sa mnom je krenula i mama, dok je otac morao te nedelje biti na buvljoj pijaci. Sećam se, rekao mi je da će i on krenuti s nama ako mu organizatori „Prajda“ refundiraju zaradu koju tog dana neće ostvariti na pijaci. Pitam se, na kakav bi odgovor naišao jedan zahtev. Neću da grešim dušu, možda bi mu se i izašlo u susret. Pobeda će biti ostvarena međutim, onog trenutka kad takvih zahteva bude deset hiljada umesto jednog, i kada otpor jedne marginalizovane skupine zaista bude, u simboličkom ali i vrlo praktičnom smislu, značio otpor svih nas. Tada će nas donatori napustiti, ali će nam se pridružiti ljudi. Možda će se desiti, slično kao na plenumima 2014 u Sarajevu, da će ljudi nuditi svoje venčano prstenje na prodaju kako bi sakupili novac za kartu da dođu na protest iz okolnih sela, predgrađa i udaljenijih gradova. Možda, ali ne sa ovom garniturom borkinja i boraca za prava nekih, a ne svih obespravljenih ljudi. „Moć je u jedinstvu“, a ne u paradnim agendama donatora.