петак, 2. фебруар 2018.

Moj put od "Alo" novina do SNS-a

Posle završenog fakulteta nisam imao posla, pa sam morao da se dovijam na razne načine, radim kao konobar, turistički vodič, dežurao noćnu smenu u hostelu. Onda sam uz pomoć prijatelja iz nekadašnje redakcije najstarijeg studentskog lista na Balkanu, „Student“, došao u dnevni list „Alo“ na probni rad od mesec dana. Tamo sam ostao nešto manje od godinu i po dana, radeći sve – od sporta do društvenih i političkih tema. Iskustvo rada u tabloidu, ako ništa više, cenim kao jedan vid terenskog rada koji je eto, došao na dnevni red da se iznese u javnost. Pored toga, naučio sam ponešto i o tabloidnim naslovima, što se da videti i iz naslova ovog teksta. Povod pronalazim u tretmanu koji Inicijativa „Ne da(vi)mo Beograd“ ima pre svega u "Alo-u" i "Informeru". Poslednja velika svinjarija objavljena je u dnevnim listovima „Alo“ i „Informer“ i tiče se navodnog napada aktivista inicijative na staricu. Lako je meni, ja sam već neko vreme u SNS-u, pomislio sam, oni su na udaru. Zato odavde, iz Scuola Normale Superiore (SNS) u Firenci, pružam podršku kako jedino mogu u ovom trenutku jer, što je mnogo, mnogo je.

Iznositi prljavi veš iz tabloida zvuči kao paradoks. Sve što tamo možeš naći i jeste prljavi veš. U njega su uvaljani i neki pošteni ljudi koji nemaju druge do da tu rade. Dodatna misterija vezana je baš za "Alo" koji je donedavno bio u vlasništvu medijske korporacije Ringier Axel Springer, a onda prodat misterioznom Saši Blagojeviću. Po medijskim se krugovima priča da je zapravo "Alo" prodat "kumu". U ovom slučaju "kum" nije nadimak, to je titula, baš kao što je titula i "brat". O prodaji "Alo" pod velom tajne pisao je prošle godine i dnevni list "Danas". Ovaj faktor značajno je uticao, čini mi se, da "Alo" od tabloida opšte prakse, postane opasno prljavi pamflet SNS. Pokušajte da na portalu ovih novina ukucate bilo koje ime, primera radi, Olivera Ivanovića. Obratite pažnju na promenu koja se dešava negde u periodu između maja i septembra prošle godine. To je otprilike period u kom se način izveštavanja menja iz klasičnog tabloidnog u "informerski", odnosno pamfletsko - smećarski. Četvrtog maja (27 marta "Alo" zvanično dobija novog vlasnika), na primer, Ivanović daje intervju "Alo-u" i naslov je klasično tabloidan "Samo da sinu vratim sve ove godine". 23. aprila Ivanović kaže "Lepo je slobodno šetati"nakon što mu je ukinut pritvor ranije u februaru iste godine. Već u junu, kada postaje jasno da Ivanović postaje politička pretnja "Srpskoj listi", kreću malo drugačiji naslovi. U proleće ne tako brutalno: "Rakić: Olivere ti si prošlost" (13.6.2017); a do jeseni ovako: "Brat kandidata Olivera Ivanovića ubio čoveka" (poznata metoda?); ili ovako: "Đurić tvrdi: Ivanovića podržavaju razbijači srpskog jedinstva". A onda, posle ubistva, onaj isti Rakić, gradonačelnik Severne Mitrovice, kaže: "Pucanj u Ivanovića je pucanj u svakog Srbina na Kosovu". Posle toga kreću ispovesti supruge ubijenog Ivanovića, u kom se prenose njene reči o podršci Vučića dok je Ivanović bio u u pritvoru. 

 No, da se vratim ja svom iskustvu rada u tabloidu i pokušam da kroz to iskustvo povučem još jasniju liniju između tabloida i pamfletsko-smećarskog "informerstva". 

Baš negde u u vreme predizborne kampanje za predsednika 2012 godine, poslali su me da u sklopu nedeljne rublike „Topla ljudska priča“, uradim intervju sa samohranom majkom iz jedne socijalno ugrožene porodice - čini mi se na Belim vodama ili nešto slično. Nije mi bilo jasno kako su i zašto odabrali baš tu ženu i baš tu porodicu, ali sam otišao. Kroz priču ona se žalila na bezizlaznu socijalnu i ekonomsku situaciju uz dvoje dece, od kojih je jedno malo a drugo u adolescenskim godinama. Govorila je o problemima sa starijom ćerkom, o tome kako neće da ide u školu. U jednom trenutku, spomenula je nadolazeće izbore, ali ja se nisam uhvatio na taj talas pitanja o partijama i izborima. Nastavio sam više kao ljudsko biće nego kao novinar da sa njom razgovaram. Posle sam otkucao tu „toplu ljudsku priču“ i otišao kući. Sutradan je moj tekst izašao u novinama i ja sam uzeo da ga pročitam. Ovo sam činio redovno jer se dešavalo da urednik promeni naslov ili izbaci pasus, preformuliše rečenicu. Ipak, nikad se do tad nije desilo da naiđem na citat koji nisam stavio u tekst. Citat je glasio, otprilike:

„Jedina nada koja mi je preostala je Partija radnika i seljaka i za njih ću glasati“.

Ako se sećate, to je bila partija koja je dala kandidata za predsedničke izbore, onog profesora sa Fakulteta za bezbednost, Zorana Dragišića. Ako me pamćenje dobro služi (pošto ovog teksta nema u arhivi „Alo“), uz gore navedeni citat možda je stajala još jedna ili dve propratne rečenice o tome zašto je baš Dragišić kandidat koji je kadar da se pozabavi socijalnim slučajevima. Nemojte me držati za reč. Otišao sam kod urednika koji me je poslao da uradim tu priču i pitao o čemu se radi:

-Šta je ovo Č. Ja ovu rečenicu nikad nisam napisao.
-Ali ona ti je to rekla.
-Jeste, ali kako ti to znaš? Tamo smo bili samo fotograf i ja.
-Eee...(osmeh)

Taj je urednik uvek bio fin prema meni, kao i većina drugih urednika i zaposlenih. Međutim, meni je bilo jasno da je on od dotičnog kandidata ili te marginalne partije dobio nešto zauzvrat. Nije mi toliko bilo žao mene, koliko mi je bilo žao njega. Bilo mi ga je u tom trenutku više žao nego i one nesrećne samohrane majke, junakinje naše rubrike "Topla ljudska priča". U pitanju je u njegovom slučaju bila instant nagrada, nikakvo suštinsko podupiranje, unapređenje, stan, kola – možda ručak? Možda malo više od toga?

Ovo je jedan toliko mizeran slučaj, da niko, što bi rekli moji Bosanci, nije nešto mnogo od njega hajrovao. Možda tog dana, možda dan pre toga, ali – to je sića. U vreme kad sam ja bio u "Alo" dakle, on je dakle bio tabloidan. Zamislite šta se dešava u sistemu u kom nije samo urednik rubrike u talu s nekim, moguće i bez znanja ostalih urednika. U talu je čitav medijski sektor, uz nekoliko izuzetaka, sa državom i partijom. Ovo se sređuje kroz sistematično uspostavljanje kontrole nad vlasničkim strukturama medija. To je onda prelazak od tabloidnog, do pamfletsko-smećarskog izveštavanja, informerskog tipa. Kada je reč o temama poput ove o navodnom prebijanju starice koji potpada baš pod taj, smećarski tip, više ne odlučuje ni glavni urednik niti bilo ko uposlen. Nema direktnog hajra, ima samo komocije, ili moranja. Neke objave se samo serviraju - samo ti kažu da puštaš i ti pustiš. Ako to ne uradiš, ribaju te. Ako se ponovo oglušiš, više te čak i ne ribaju. 

Ne bi me sve ovo toliko pogodilo da se nisu obrušili na prvu društveno - političku snagu u Srbiji koju neću zaokružiti, što bi rekla Ksenija Radovanović, „zapušenog nosa“. Mediji su, mediji – uvek će stati na neku stranu. Onda će da balansiraju, u zavisnosti od toga kako se kreću prilike u društvu – većina njih. Opozicija je uvek kao fol na strani naroda, vlast uvek kao fol radi na štetu naroda. Onda neki mediji (uz nekoliko časnih izuzetaka) vagaju, pa se raspodele. Mediji vagaju i kad hoće da budu profesionalni. Sećam se kad sam doneo u „Alo“ reportažu iz Prištine i uslovio objavljivanje teksta sa naslovom „Ovde više nije teško biti Srbin“. To je bila čista manipulacija, ali kroz tradicionalno manipulativne medije ne možeš da počneš da komuniciraš istinom. Moraš prvo da udariš kontra-manipulacijom da čitatelji zaneme pred činjenicom da, "SKANDALOZNO: U Prištini žive ljudi kao i mi" - da zaneme pred svetogrđem u svom omiljenom tabloidu. Reportaža je objavljena, ali koliko sutradan ravnoteža je uspostavljena uz naslov tipa „Šiptarski teoriristi napadaju sever Kosova“. No, to me se balansiranje ovde ne tiče jer ono važi kako za tabloidne, tako ne netabloidne medije, u manjoj ili većoj meri. Tiče me se to da uz sve gore navedeno, uz sve svinjarije, plaćene, naručene ili ucenjene medijske radnike – neke stvari odlaze niže nego što mislimo da ljudi u stanju mira mogu da odu. Kad svesno objavite tako gnusnu laž, onda ne možete više ni da je balansirate, objavite demanti (kao što je to ipak uradio „Informer“). Laž je već poslužila svrsi, kao što su to bile tzv. „vukovarske bebe“, ako se sećate tog slučaja od pre više od četvrt stoleća. Nema „vađenja“ jer nema balansiranja kod smećarsko - informerskog tipa izveštavanja. Ovde je reč narušavanju vrednosti ljudskog postojanja i supostojanja, pa tek onda novinarskog kodeksa. Treba ipak ostati miran, ne spuštati se na njihov nivo i biti učtiv i pristojan. Treba stoga jasno reći: sjebaćemo vas!