уторак, 27. август 2013.

Kapitalizam - muškarci znaju zašto

Baš sam se evo vratio sa jednog filmskog festivala. Pored sijaseta dobrih filmova, videli smo i gomilu reklama. Razne pivare ugrabile su priliku da se promovišu. A kako i ne bi - bio je to jako posećen festival. Ono što smo u reklamama za razne proizvode pivske industrije mogli da vidimo stara je poznanica. Muškarci gledaju kako da se otarase žena ne bi li konačno mogli da uživaju u magičnom ukusu ovog ili onog piva. U nekim drugim slučajevima u jednoj ruci drže flašu, dok drugom opipavaju "najizazovnije" delove ženskog tela. Neki su otišli i dalje od toga, pa nam tako za pojedine reklame i ne treba sposobnost prepoznavanja, raspoznavanja ili tumačenja. Dosegli smo stadijum u kom nam žene služe kao stočići za pivo za vreme analnog seksa. Što da ne, ionako pivo piju samo muškarci dok gledaju tekmu. Žene za to vreme gledaju turske serije u drugoj sobi, ili jos bolje - kuhinji, dok nam istovremeno spremaju slasnu večeru.  Muškarci postoje radi života, žene radi muškaraca. Pardon, muškaraca i cipela.

Nije nam naravno ovaj diskurs poznat od juče. On isto tako nije ni "naša realnost" kako ga mnogi, čak i među onima koji ga prepoznaju kao diskriminatorki, tumače. On je proizvod određenog političko - ekonomskog sistema. On je zapravo njegovo naličje. Ljudi koji u tim i takvim delatnostima učestvuju, predstavljaju njegovu personifikaciju.
Tržište dakle trpi sve. Ako živite u Srbiji i bavite se proizvodnjom reklama za pivo, dovoljno je da se osvrnete oko sebe. Prebroite nezaposlene, očajne, nepismene i diletante. Upalite televizor, poslušate šta ima da kaže predsednik Republike, premijer, vicepremijer. Odete na utakmicu. Obiđete lokalne kafane. Vozite se javnim prevozom. Onda kupite avionsku kartu i odete u inostranstvo. Onda se vratite i vidite da su stvari tamo manje više iste kao i ovde. Čak i patrijarhalnije. Pa tamo se pivo prodaje tako što kupcima direktno saopštite da žena koja je očigledno ružna (ma iz aviona se vidi, jašta), postaje sve lepša sa svakom narednom ispijenom flajkom.  Kažete onda sebi  da živimo u društvu u kom novac diktira sve. Ako može u srcu kapitalizma, može i kod nas. Onda odredite ciljnu grupu i napravite reklamu sa sloganom "muškarci znaju zašto". Pun pogodak. Vaš deo tržišta su svi muškarci i žene koje su "prihvatile realnost" da žive u muškom svetu. Kolege iz industrije sredstava za održavanje higijene kupatila fokusiraće se na žene. Kao i oni iz "nege lica i tela". Žene treba da održavaju svoju kožu. U protivnom, neće biti izabrane na kastingu za reklame za pivo u kojoj jedan muški subjekt treba da nešto odradi na njoj, ženskom objektu. Tako ste zaradili novac. Bili ste dovoljno dovitljivi da se prilagodite "zakonima tržišta". Ili možda nisu to zakoni tržišta, već ideološke konstrukcije?

Da se razumemo. Tržište kao takvo, otuđeno od ljudskog delovanja ne postoji. Njega stvaraju ljudi i njegove zakone diktiraju političke odluke. Ono što se kolokvijalno naziva "slobodno tržište" predstavlja ništa drugo do tržište kojim diktira klasa krupnih kapitalista. Otud, svaki dovitljivi potez i zarađen novac na takvom tržištu, ima zapravo veze sa vašom sposobnošću, voljom, potrebom ili egzistencijalnom neophiodnošću da se prilagodite sistemu. S obzirom na to da je sistem duboko patrijarhalan i da se u njemu igra po "muškim pravilima", jedino što vam preostaje jeste da i vi po tim notama plešete, ako želite uspeh. A uspeh se u kapitalizmu meri novcem - računica je vrlo prosta.

Drugo, postoji zabluda da je seksizam vezan za ljudsku prirodu, još nedostignut nivo emancipacije, te se vezuje za vremensko razdoblje, pre nego li za sistem koji je na snazi. Za razliku od kapitalističkog, neka druga društva uspevala su da i u najzaostalijim i najsiromašnijim krajevima unaprede poziciju žena, koje su u viševekovnom patrijarhalnom (feudalnom i kapitalističkom) poretku, sistemski degradirane. Najprogresivniji zakon u to doba, na primer, vezan za sklapanje i razvod braka, donesen je početkom dvadesetih godina 20. veka u boljševičkoj Rusiji. Jedini uslov za oba procesa bila je saglasnost. Poštovanje ljudskih prava i nekih drugih, i dan - danas ugroženih manjinskih grupa, bila su takođe na najvišem mogućem nivou. Naime, brak je bio definisan kao zaajednica dve osobe, tako da je prvi zakon koji je dozvoljavao homoseksualne ili transeksualne bračne zajednice bio boljševički - ko bi rekao. U socijalističkoj Jugoslaviji žene su takođe doživele pun zamah kada je u pitanju ostvarnje njihove pune i ravnopravne participacije u društvu. Ono što je danas svojevrsni paradoks, jeste to da se realsocijalističkim režimima spočitava kršenje ljudskih prava i to od strane sistema kome je to oslonac. "Zakoni tržišta" i profit koji se u rukama nekolicine množi, služe kao opravdanje destruktivne, seksističke, patrijarhalne i diskriminatorske suštine kapitalizma kao sistema. Stvarnost se tako mistifikuje.

Zbog toga mi u reklamama ne vidimo ništa drugo osim da se neki veseli mladići baš dobro zabavljaju uz hladno pivo. Sigurno je onda i devojkama dobro, jer one vole da ugode svojim mladićima, donose im i prinose piće i hranu i seksualno ih zadovoljavaju. I nije iza toga nikakva ideologija, u svojoj esenci seksistička i diskriminatorska, to samo ovi teoretičari zavere mogu da umišljaju. A ako se neko i uvredi, ima sistem službu za hitne situacije, tu je naravno - nevladin sektor. Neke organizacije za prava žena će se odmah oglasiti i pokazaće kako je u našem društvu svako zaštićen i kako sistem može da pogreši, ali regulacija (naravno unutar njega) radi kao švajcarski sat. Sve bi to bilo u redu da ovo nema  taman onoliko smisla, koliko i formiranje udruženja za pravo na život u gasnoj komori.


















Нема коментара:

Постави коментар